Znam da zvuči smiješno to što mi se isti dečko sviđa već dvije-tri godine, prestala sam i da brojim. Ha-ha-ha, znam da zvuči i ludo, i glupo, i smiješno, ali to sam ja, i to niko neće promijeniti. Ponekad samu sebe pitam zašto je tako. Zašto ga i dalje volim? Zašto mi se i dalje sviđa?! Poslije svega što mi je priredio (slučajno), i dalje osjećam nešto prema njemu. Voljela bih da je ovo samo jedan ružan san iz kojeg ću se jednog dana probuditi.
Sve je počelo 17. 11. 2010. Taj dan sijevnule su varnice, tj. taj dan obilježila sam kao dan svoga zaljubljivanja. Sigurno je to i ranije počelo, ali ja nisam primjećivala. Eh, sad se sigurno pitate zašto sam baš taj dan krunisala zaljubljivanjem. Iza tog datuma krije se jedna tužna priča. Ovako, na taj dan izjavio je ljubav jednoj djevojci rekavši joj kako bi želio da budu zajedno. Srce mi se slomilo, u grlu me je nešto stezalo, zaboravila sam da dišem… I sada, kad se sjetim toga, u grudima mi se stvori velika rupa. Bili su dugo zajedno, bili su mi to najgori mjeseci u životu. Uvijek sam zamišljala sebe pored njega. Iako sam znala da se to neće nikad dogodit, potajno sam to željela. Dane sam provodila slušajući tužnu muziku u kojoj sam se pronalazila. Kad bih odlazila na spavanje, suze bi mi se spuštale niz lice i u jecajima sam se molila da sve to prestane. Bol u srcu i u duši kad bih ih vidjela zajedno – bio je neopisiv. Toliko je boljelo. I jednog dana kad sam pošla u školu pomirena s činjenicom da od “nas” ništa neće biti – drugarica mi je šapnula nešto. Učinilo mi se da je rekla kako su oni prekinuli. S malim osmijehom na licu, začudila sam se i pomislila: “To, to nije moguće.” Nisam vjerovala u to dok mi on nije rekao da je između njih sve gotovo. Pomislila sam: “Napokon i mene sreća da pogleda.” Bila sam sretna, neću lagati. Taj dan ću uvijek pamtiti. Nakon škole krenula sam kući i vidjela ga kako polako korača do kuće. Potrčala sam i zaustavila ga. Upitala sam ga može li mi ispričati zašto su raskinuli. Nije oklijevao, odmah se bacio na objašnjavanje. Rekla sam mu kako mi je žao i da mi se može obratiti ako mu bude potreban prijatelj. Osjetila sam da mu je lakše, rekao mi je da mu je prijao razgovor. Tako sam se mjesecima smješkala. Šta da kažem – bila sam sretna.
Došlo je ljeto 2011. Pokušala sam da ga zaboravim i u jednu ruku uspjela u tome. Pošla sam u drugi grad na odmor i “zaljubila” se (ako se to može nazvati zaljubljivanjem, pre je bilo da me je jedan simpatični dečko osvojio). Nekako sam ga zaboravila. Naravno, sve što je lijepo kratko traje, tako se i ta mala ljetnja “avantura” završila.
Nova školska godina je počela. Čim sam ga vidjela, ponovo sam osjetila zaljubljenost. “Bože, zar opet”, pomislih. Zar opet to da proživljavam? Naše prijateljstvo je raslo, postajali smo sve prisniji. To mi je odgovaralo, i te kako.
I tako, još jedna godina je prošla, ali moja osjećanja nisu slabila – naprotiv, jačala su. Sebe grdim, jer dopuštam da me povrijediš (iako, ponavljam, ništa od toga nisi uradio namjerno). I tako, vrijeme je prolazilo i ti si zaključio da ti treba nova veza. Pitao si nju (ne želim je opisivati) i, naravno, sad ste zajedno. Ne vidiš me, što me i ne čudi me. I dalje osjećam nešto prema tebi i pitam se kada će to stati, jer nisam dovoljno jaka za ovo. Želim da ti kažem zbogom zauvijek i da se ne okrenem, ali kad god to uradim, vratiš me na početak. Odlučila sam da moram to učiniti, moram se odvojiti od tebe, moram te izbrisati iz sjećanja, snova, SRCA… Prosto, moram.

Ti si jedini kojeg želim zaboraviti, ti si jedini kojeg i ne mogu zaboravit, ti si jedini kojeg sam voljela, ti si jedini koji mi je slomio srce. Vrijeme je, ne mogu više izdržati ovoliku bol. Čujem sat, kucnuo je posljednji minut do ponoći, moram poći. Tiho rekoh posljednje zbogom i nestadoh.