Ljubav Forum

Slike-Stihovi-Price-Pesme
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

  Jedna ljubavna

Ići dole 
AutorPoruka
Admin
Admin
avatar

Broj poruka : 218
Datum upisa : 17.04.2015
Godina : 33
Lokacija : Negotin,Istocna Srbija

PočaljiNaslov: Jedna ljubavna   Pet Apr 17, 2015 10:54 pm

Bila je jednom, nekad davno, ona…
Djevojka sjetnih očiju i tužnog osmijeha…
Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, tražila je svoje mjesto pod suncem, tražila je ljubav koja će je grijati, koja će joj
pomoći da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi. Nekog s kim će moći podijeliti ono što krije u sebi. Nekoga kome će moći svoju ljubav
pokloniti. Nekoga kome će moći vjerovati, ko će je nasmijati i razumijeti te trenutke kad su joj oči bile zamišljene i tužne, a ona
negdje daleko u mislima otsutna od njega..
Prolazile su godine, a ona je i dalje bila sama. Odustala je tražiti tu ljubav za koju je željela dati sve i željela da vijecno traje. Sebi
je govorila da tako nešto jednostavno ne postoji… i onda, jednog dana, u njen život je neočekivano ušao on. Osoba koja je bila tako
drugačija od toga što je ona zamišljala i željela.
Isto kako je neočekivano ušao u njen život, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuče iz njezina izgubljena svijeta, da
je zid koji je ogradila oko sebe srušio kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio joj vratiti osmijeh na lice… osmijeh koji joj i
onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj događa, da ona može bit tako sretna, tako ludo voljena…
Prolazilo je vrijeme, a njih dvoje su iz dana u dan bili sretniji. Ni njegova a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali
glavom i govorili kako to nije ok, kako prave grešku zbog koje će se na kraju oboje kajati. Jednostavno, nisu jedno za drugo. No, ona nije htjela čuti ništa. Borila se protiv tih predrasuda, nije željela da joj niko kvari tu sreću koju je nakon tolikih godina napokon našla.
Bila je uvjerena da će to trajati do kraaja života.
Kako su se luckasto ponašali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima, nečemu što nitko drugi nije razumio. Satima razgovarati a da ne postanu umorni od “filozofiranja”. I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo “voliš li me?” i odgovor: “pa znaš…”
“Ne, ne znam, reci”.
I onda promjene temu. Nekako su oboje u dubini duše bili djeca. I koliko god su željeli riječima pokazati osjećaje, nije im uspijevalo.
Tek ponekad, dok su u tami noći, kad im se lica ne vide, šapne jedno od njih: “Volim te. Jako. Previše.”
Tišina. Oboje slušaju odzvuk tih riječi. Svejedno ko ih je izgovorio, govorio je i u ime onog drugog. Planirali su zajedničku budućnost. On je često govorio o djeci. Djeca su život. Kruna ljubavi. I budućnosti. Želio je imati bar troje. Ona se na to smješkala i razmišljala kako bi to bilo. Te male slatke vraščiće, sa predivnim očima njihovog oca.
Jedne večeri dogovorili su se za kino. Ona se spremala i veselila susretu s njim. I odjednom joj se zamračilo pred očima. Probudila se
na podu spavaće sobe. Nije joj bilo jasno što se dogodilo, koliko je ležala tu bez svijesti. Sigurno je umor i iscrpljenost, pomislila je.
Tih dana je stvarno imala jako puno posla. Vrijeme je da idu negdje na odmor, da se opusti i zaboravi sve obaveze.
Osjećala se jako umorno i malaksalo. Najradije bi ostala kući.
Ali, kako to da mu objasni? Zbog čega odjednom ne želi u kino, kad se tolko radovala tom filmu?! Nije ga željela uznemiravati, da se brine bez razloga. To je samo jedan trenutak slabosti, posljedica rada od prošlih dana. Sama sebe je uvjeravala da nije ništa strašno.
Skupila je svu snagu što je imala, obukla se i tad je došao on.
“Izgledaš nekako čudno. Blijeda si.” Rekao je odmah s vrata.
“Hvala na komplimentu. Imaš super foru.” Namignula je i prebacila sve na šalu. “Osjećam se odlično. Veselim se našem izlasku.”
U sebi je pomislila da više sebe uvjerava u to. I da se nada da će moći izdržati tu večer a da on ništa ne primijeti. Odmor, o tome
moraju obavezno razgovarati.
Navečer, kad se vratila kući, jedva je dočekala da legne u krevet. On je predložio da uđe i da popiju još nešto skupa. Prvi put otkad je
znala za njega poželjela je da ide kući, da je ostavi samu.
Odlučila je otići doktoru. Više nije išlo tako. Željela je saznati što joj se događa, a s druge strane njega nije htjela zabrinjavati.
Trudila se sve to tajno obaviti, da on ništa ne primjeti. Ali, on ju je poznavaao bolje nego što je mislila… Već nakon par dana je nazvao i ozbiljnim glasom rekao da moraju razgovarati.
Jednostavno, stiže za pola sata kod nje, mora ju vidjeti. Ona nije slutila o čemu se radi. Mislila je da ima problema na poslu ili tako
nešto.
“O kome se radi?” upitao je skoro sa vrata.
“Ne znam o čemu govoriš” odgovori mu ona iznenađeno.
“Već danima ne želiš izaći samnom. Stalno si kući, kažeš nemaš vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu. Jesi upoznala nekog novog ili ga ja već poznam?”
Njen obraz se zarumenio od ljutnje. Šta mu pada na pamet, da joj takve stvari predbacuje? Otkud mu pravo da takve gadosti govori.
“Nisi u pravu. Boli me što tako razmišljaš. Mislila sam da me poznaješ i da mi vijeruješ. Očito sam pogriješila.” Odgovorila u je ljutito.
U očima joj je vidio neizmjernu bol, ali nije odustajao. Bio je ubijeđen da u nešto krije, i da to ima veze s nekim muškarcem…
“Da, poznajem te i očekivao sam da ćeš biti iskrena prema meni. Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u život uđe neka druga osoba. Zašto i to radiš?”
“Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odeš prije nego što se nešto kaže zbog čega ćemo se oboje kajati.”
“Za to je već kasno. Kajem se što sam ti toliko vijerovao. Da nisam u pravu rekla bi mi odmah šta se događa.”
Umorno se okrenio i krenuo prema vratima.
“Žao mi je, ne mogu. Želim samo da znaš da te neizmjerno volim.”
Povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice.
Dva dana su prošla, on se nije javljao. Ona nije znala što bi mu rekla, što bi učinila. Pustila je da vrijeme teče i da mu se javi kad
bude znala šta joj je.
I onda je došao taj nemilosrdan dan…
Telefon je zazvonio i probudio je iz nemirnog sna. Opet je bila previše umorna da bi išla na posao.
“Dobro jutro. Govorim li sa…?” začula je muški glas.
“Da, ja sam. Ko je to?”
“Ja sam doktor koprena. Dobili smo vaše rezultate. Mislim da bi bilo bolje da dođete u bolnicu da rezgovaramo.”
“Doktore pa nije valjda nešto loše, kad moram doći?” u trenutku je bila budna.
“Mislim da je bolje da dođete ovamo i da razgovaramo. Možete li za sat vremena biti ovdje?” upitao je i izbjegao odgovor na njezino pitanje.
Brzo se spremila i zaa nepunih sat vremena je bila kod doktora. Vidjela mu je po izrazu lica, da nešto nije u redu.
“I? O čemu se radi? Sigurno sam samo preumorna.” Počela je nesigurno.
“Poštovana gospođo, na žalost nije to. Vi imate tumor. I ovdje kod nas nemate mogućnosti liječenja. Nemamo sve što je potrebno da Vam pomognemo na vrijeme.”
Osjetila je da se soba vrti oko nje. “Tumor! Kako to? Tumor čega?” nije bila svijesna da plače.
“Smirite se molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas. Da li imate mogućnost da odete negdje van na liječenje?”
“Doktore, o čemu se radi? Tumor gdje, kako?” nevezano je pitala.
“Tumor na mozgu, kako su nam nalazi pokazali, i ga ne možemo ovdje operirati. Jednostavno, nemamo te mogućnosti. Žao mi je.” Tužno je odgovorio. Bilo mu je jako teško posmatrati tu mladu osobu, osobu koja je tek na početku svog života, a tako blizu kraja. Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj može doći i za tjedan dana, isto kao i za dva mjeseca. Morala je brzo odlučiti što će i kako.
Pokušao joj je objasniti što se trenutno događa s njenim tijelom. Da može možda negdje na operaciju, ali da je ishod i tad neizvjestan. Ako i preživi, mogu ostati trajne posljedice. Ona je sve slušala sa nevjericom. Onda je skočila i rekla: “Oprostite moram ići. Moram biti
sama. Pokušati razmišljati…”
Već je počela otvarati vrata. On je doviknuo: “Da, razuijem Vas, molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro još jednom dođete. Moram znati što ste odlučili. Želim Vam pomoći.”
Ona je samo potvrdno kimnula glavom i otišla. Šetala je bez cilja po gradu, pokušavala je shvatiti što se dogodilo. Da uvidi da to nije
ružan san i da mora nešto učiniti.
I onda je odlučila. Nazvat će tatinog brata u Americi. Možda joj on može pomoći. Dugo se nisu čuli, ali ipak, on joj je stric. Sigurno će
joj pomoći… i tako je i bilo. Čuli su se i rekao je da će joj sve organizirati za put u Ameriku. Kad bude tamo, riješit će sve
ostalo… Tad joj je palo na pamet da mora svog dečka obavijestiti o svemu. Ali šta da radi? Toliko ga voli, da nemože ni pomisliti da mu nanese bol.
U glavi joj se vrtilo stotinu stvari, slike iz sretnih dana prolazile su joj pred očima. Sjetila se njegove želje za velikom obitelji. Znala
je da je neizvjesno da će ona ikada moći to da mu ispuni. I onda je odlučila što će učiniti.
Podigla je slušalicu i okrenula njegov broj…
Nije bila spremna na to da će se on odmah javiti.
“Ćao, ja sam.” Počela je nesigurno.
“Moram ti nešto reći. I mislim da je bolje da ti to odmah kažem. Bio si donekle u pravu kad si mi rekao da nešto krijem od tebe…”
nije znala kako nastaviti. On je samo šutio i čekao da ona kaže šta ima.
“Razmišljala sam ovih dana i shvatila da sam još mlada da se tako ozbiljno vežem. Jednostavno, shvatila sam da želim još živjeti,
putovati, upoznati druge ljude i uživati. Oprosti mi. Mislim da je najbolje da se više ne vidimo. Žao mi je…” prošaputala je na kraju i
prije nego što je on uspio nešto reći spustila je slušalicu.
Telefon je odmah zazvonio. Nije se htjela javiti. On nije odustajao. Zvonilo je, zvonilo, njoj se činilo da je čitava vječnost prošla prije
nego što je utihnuo. Ubrzo nakon toga stajao je na njenim vratima. Zvonio je, lupao rukom i govorio da zna da je tu, da moraju
razgovarati.
Nijemo je sjedila na podu pored vrata, a suze su joj se slijevale niz obraze. Poželjela je umrijeti, da je više nema. Osjećala je da joj se
tijelo raspada u milijun komadića, da joj je srce mrtvo. Ali, znala je da je tako bolje. Ne želi da on pati i tuguje za njom.
Mislila je da će je on lakše zaboraviti ako bude ljut na nju, ako je vidi u nekom drugom svjetlu, kao nekoga ko nije vrijedan njegove
ljubavi. Govorila je sebi da je tako bolje, da je bolje, da je bolje….. A suze nisu prestajale ići niz lice…
Dok je čekala da se sve formalnosti oko puta za Ameriku srede rijetko je izlazila iz kuće. Jednostavno, bojala se tog susreta s njim. Bojala se da će pokleknuti, da neće moći podnijeti taj optužujući pogled iz njegovih očiju. On je uporno pokušavao da je dobije, i na kraju odustao. Njeni roditelji mu nisu smjeli ništa reći. Bojeći se toga da će tako rano izgubiti svoju mladu kćerku nisu željeli ni jednu želju da joj odbiju.
Napokon je došao dan njenog putovanja. Stanje joj se sve više pogoršavalo. To malo lijekova što je mogla nabaviti u gradu više joj
nisu puno pomagali. Bilo je zadnje vrijeme da ode. Srce joj se cijepalo dok je zadnji put koračala kroz grad. Cijelo vrijeme se
pitala da li će joj se pruziti ta prilika da još jednom prođe tim prelijepim gradom. Bila je svjesna da je to jako neizvjesno.
Dok je prolazila pored njihovog omiljenog kafića ugledala ga je kroz prozor. Pričao je s nekim kolegama i nije ju primjetio. Ubrzanim
korakom je produžila dalje.
Roditelji su je ispratili na aerodrom. Majka je neutješno plakala, ocu su oči bile pune suza i nije mogao ni riječ progovoriti. Bol mu se
vidjela na licu. Znali su da je to možda zadnji put da je vide.
“Molim vas ne plačite. Sve će biti dobro. U Americi su dobri liječnici.” pokušavala ih je utješiti i osjećala je da ju snaga sve više
izdaje. Bojala se da će se srušiti tu pred njima i skupljala je i zadnju mrvicu snage samo da se to ne desi.
“Mama, ako neko bude pitao za mene….” počela je i nije znala kako da nastavi.
“Molim te, ne govori mu ništa. Reci da sam na odmoru, da želim malo vidjeti svijet. Molim te.”
Nije izdržala, počela je plakati. U tom trenutku je mrzila sebe.
Vidjela je koliko je teško roditeljima da je gledaju. Otac joj je samo šutio, nije mogao ni riječi da progovori. Onda, kao spas u zadnji tren čula je zadnji poziv za svoj avion. Više nije bilo povratka. Morala je krenuti. Jako je zagrlila majku i prošaputala joj da je voli, da je ona najbolja mama na svijetu. Majka joj je glasno plakala. Okrenula se prema ocu i vidjela da mu suze idu niz obraze.
“Milo moje djete… čuvaj se, molim te. I ako Bog da, vratićeš se ti nama živa i zdrava nazad…” glas mu se pretvorio u jecaj. Nije mogao
više, okrenuo se spuštenih ramena i plakao.
“Volim vas.” rekla je još jednom, okrenula se i otišla.
U avionu joj je bilo jako loše. Rekla je stjuardesi da joj treba vode, a ova ju je zabrinuto gledala.
“Nije ništa strašno, ne brinite.” pokušala se osmijehnuti. Pitala se šta bi se dogodilo da joj pozli, još gore, šta da umre tu?
Ne, ja želim živjeti. Vrijedi se boriti. Ko zna, možda, ako ozdravim, možda me primi nazad, možda shvati… Nije osjetila da joj suze idu
niz lice.
Odmah po dolasku u Ameriku su je smjestili u bolnicu. Financijski dio su preuzeli njen stric i njegovi prijatelji. Nalazi koji su tamo
napravljeni nisu obećavali ništa dobro. Ali ipak, mala nada je postojala….
Za nepunih tjedan dana su je operirali. Nije se probudila poslije operacije. Nastale su komplikacije i pala je u komu. Niko nije znao,
da li će se ikada više probuditi. Njen stric i strina su je svakodnevno posjećivali. Pričali su s njom i nadali se da ih čuje.
Ali, ništa se nije dogodilo.
Prolazili su tjedni, a ona se nije budila. Troškovi bolnice su bili astronomski i stric se pitao kako će to sve platiti. Ali, na
isključenje tih strojeva što su je držali na životu još nije pomišljao. Nije to mogao učiniti. Organizirao je da njeni roditelji
dođu na mjesec dana tamo, da bi je posjetili i da zajedno odluče kako i šta dalje. Majka i otac su po čitav dan bili kod nje i pričali s
njom. Puštali njenu omiljenu glazbu. Ali, nikakvih promjena nije bilo.
Doktor im je rekao da su šanse da se probudi i živi normalno spale na minimalu. Šta da rade? Kako da odluče? Nisu mogli pustiti da se
strojevi ugase. Njeno srce je i dalje ritmički kucalo.
I onda, nakon sedam tjedana čekanja i nadanja desilo se čudo!
Probudila se. Užas!!!! Nije se ničeg sječala, nije mogla govoriti niti vidjeti na lijevo oko! Njeni roditelji su bez obzira na to sve bili
presretni. Njihova kćerka im se vratila.
Počeo je najteži dio: rehabilitacija. Roditelji su se morali vratiti kući. Ona je morala ostati još minimalno pola godine. Osjećala se
užasno. Ta nepoznata lica oko nje su je gušila. Nije znala kako da probudi svoja osjećanja da im uzvrati tu toplinu i ljubav. Bila je kao
malo djete. Ništa nije znala.
Išla je na razne terapije. Polako je počinjala govoriti. Na početku su to bili samo glasovi, bez ikakve veze. Ali, napredovala je. A sjećanje na sve što se desilo prije operacije više nije bilo tu… Nakon godinu dana užasnog truda bila je skoro zdrava. Vid joj se
povratio i govorila je. Polako, nekad nerazumljivo, ali je napredovala. Svakim danom sve više. Kad je bila dovoljno oporavljena,
stric joj je pomogao naći posao. Odlučili su da ostane još tu, dok ne bude skroz “stara”. Njeni roditelji su opet došli. Donijeli su joj
mnogo fotografija i njenih stvari koje bi joj mogle pomoći da se počne sjećati. Ali, ni to nije pomagalo…
Dok je sjedila sa mamom i razgledala slike u albumu, primjetila je da je na većini slika sretna i nasmijana u društvu jednog prelijepog
muškarca.
“Ko je ovo?” upitala je svoju mamu. Ova ju je tužno pogledala i rekla:
“To je tvoj bivši dečko. Jako ste se voljeli.”
“Bivši? Zašto? Šta se dogodilo?”
Onda joj je njena mama ispričala šta se događalo posljednjih par mjeseci prije njene operacije. Bila je jako tužna, ali nije ništa
osjećala prema njemu. Čisto iz znatiželje je upitala da li znaju šta se s njim dogodilo.
“Dolazio je kod nas par puta. Tražio je tvoju adresu, broj telefona, bilo šta. Ti si nam naredila da mu ne smijemo ništa reći. Nisi željela
da pati zbog tebe. Mislila si, ako se naljuti i misli ružno o tebi, da će te brže zaboraviti i poći svojim putem.”
“I? Jesam li bila u pravu?”
“Donekle. Dugo je bio sam. Onda je upoznao jednu djevojku. Oženio se kratko prije nego smo mi krenuli ovamo.” tužno joj je odgovorila mama.
Mrzila je sebe. Zašto se ničega nije mogla sjetiti? Kako je mogla tako zaboraviti te osjećaje, koji su izgleda bili jako jaki? Nije se mogla
razumjeti. Ipak, na neki način je osjetila bol zbog te ljubavi i svega što se dogodilo.
Nakon tri godine poslije operacije je sve bilo ok. Bila je potpuno zdrava. Tumor se više nije pojavio. Pričala je normalno. Ali je još
uvijek bila sama. Njeno srce nije bilo spremno da zavoli nekog muškarca. Odlučila je da se prvi put od operacije vrati kući. Makar na
kratko…
I dođe napokon taj dan za koji je vjerovala da se nikad neće dogoditi. Šetala je prelijepim gradom. Ovaj put zdrava i spremna da se bori za svoju prošlost. Nadala se da će ovdje naći odgovore na milijun pitanja koja su joj se vrzmala po glavi.
Duboko je udisala prelijepi miris proljeća. Jedinstven. Tako je osjećala, ali se nimalo nije sjećala da je to mislila i nekad davno,
prije 3 godine, kad je ona bila “ona”.
I dok je šetala s mamom i ona joj objašnjavala gdje su čula je da neko zove njeno ime. Iznenađeno se okrenula i ugledala je jednog tako
poznatog muškarca kako za ruku hvata jednu curicu od nekih godinu dana. Nije znala ko je to, ali je osjetila da joj srce brže kuca.
Ništa joj nije bilo jasno. I tad je shvatila da je taj muškarac zvao tu malu slatku curicu, a ne nju.
Pogledala je upitno svoju mamu i vidjela joj uplašeni, iznenađen pogled u očima.
“Mama, poznaješ li ovog muškarca?” upitala je.
“Da…” promucala je ona i nastavila “zar se ne sjećaš fotografija iz tvog albuma? To je tvoj bivši dečko.”
Tad joj je sve postalo jasno. Nije znala šta da učini, kako da se ponaša. Poželjela se sakriti, da je ne vidi. Nije imala pojma kakva će
biti njegova reakcija. Ali srce ju je na neki način tjeralo da se još jednom okrene, da ga pogleda… I u tom trenutku i on je ugledao nju.
Prvo iznenađenje, pa bol, pa neodlučnost. Njegova duša i osjećaji su mu se vidjeli na licu, i ona je shvatila da ga poznaje i razumije više nego i jednu osobu s kojom je u ove tri godine kontaktirala.
“Voliš li me?” začula je odjednom. I onda čuje sebe kako odgovara: “Pa znaš…”
U tom trenutku su joj se stvorile slike iz prošlih dana. Sjetila se toga! Vidjela je njih dvoje zagrljene, beskrajno sretne… Suze su joj
krenule niz lice, srce joj je htjelo iskočiti iz grudi.
“Mama, idemo odavde. Dođi!” usplahirano je rekla. Vidjela je na njegovom licu da se dvoumi da li da joj priđe ili ne.
Okrenula se i požurila, vukući iznenađenu mamu iza sebe.
“Želim ići u moj stan.” odlučno je rekla. Majka joj još ništa nije shvatila.
“U tvoj stan? Ti se sjećaš?” s nevjericom je upita.
“Da… Ne… Ne znam… Nešto se događa sa mnom, ne mogu ti objasniti.”
Krenula je instiktivno u pravcu svog stana.
“Oh Bože… šta da učinim?” pitala se. Shvatila je da ga još uvijek voli. Da ga voli kao nikoga na svijetu što je ikad voljela.
“Mama…hoćeš li se ljutiti, ako te zamolim da me ostaviš samu? Željela bih biti sama i razmisliti. Toliko mi se stvari mota po glavi, ne mogu se snaći.”
“Jesi sigurna? Da odem bar s tobom do stana…” plašila se izgovoriti, da se boji da ona neće sama znati naći put.
“Ne, to nije potrebno. Znam gdje stanujem.” nasmiješila se ohrabravajuće.
Mama joj je samo bez rijeći dala ključeve. Na licu joj se vidjela zabrinutost.
“Telefon još nije uključen. Nismo znali da ćeš tako brzo osjetiti želju da odeš u svoj stan. Nismo bili spremni da …” nije mogla
završiti rečenicu. Bojala se da kaže nešto što će je povrijediti.
“Nema problema mama. Ne mislim telefonirati. Ako budem nešto trebala doći ću kod vas. Vidimo se sutra.” okrenula se i sigurnim korakom krenula svojoj kući.
Polako je ušla i upalila svijetlo. Sve joj se činilo kao da je prije pola sata izišla iz stana. Pogled joj je pao na fotografiju na radnom
stolu. Prišla je i uzela je u ruku. Njih dvoje… Sretni, nasmiješeni, zaljubljeni. Osjetila je kako joj se oči pune suzama.
“Šta si se uplakala, kao malo djete” rekla je sebi glasno. I onda očajno pomislila: “šta dalje?”
Znala je da ne smije kvariti njegovu sreću. Ona je bila prošlost. Ali, da li je zaista tako? Zašto je svojoj kćerki dao baš njeno ime?
Upalila je radio i sjela za stol. To što je osjećala se ne može opisati riječima. Na radiju je čula pjesmu:
Lutam tu kroz puste ulice
Slutim da si opet uz mene
Tvoja nježnost meni znači sve
Ona vodi kad je najteže
Sjećanja i snove moram sačuvati,
Ja znam još te želim ali to ne znaš ti
Ova prića ce se pamtiti
Probudit ćemo šapat vječnosti
Vjetrovi života su jednom zaplesali
Svojom snagom ljubav tada probudili
I još uvijek živim za najljepši dan
Opet te ljubim, osjećam, kao nekada
I još uvijek živim za najljepši san
Iz kojeg me budi i otima
Dah svitanja…
Ustala je i ugasila radio. To joj nije trebalo. Uzela je stare albume i polako pregledala te fotografije. Najčešće su bili on i ona na
njima. Tuga joj je obuzela srce, nije znala kako da si pomogne. Jasno joj je bilo, zbog čega nije mogla da se zainteresira za nekog drugog muškarca. Iako joj je sjećanje bilo u tami, negdje duboko u njoj ta ljubav je bila skrivena i samo čekala tren da ponovo izbije na površinu. I sad kad joj se to dogodilo nije znala šta da učini.
Najbolje je da opet ode. Ne može ostati u tom gradu gdje će ga stalno sretati. Mora ga pokušati preboljeti, početi novi život, tražiti novu ljubav. Znala je da to trenutno nije moguće. Da ga tako jako voli, da bi sve u životu dala da se tih zadnjih par godina izbriše, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguće. Otiće iz ovog grada. Ponijeće uspomene i ljubav prema njemu. Tu ljubav koja je toliko jaka i koja je tjera da učini sve moguće da ga ne povrijedi. Znala je da on ne misli tako o njoj. U želji da ga zaštiti povrijedila ga je toliko da je nemoguće da joj to ikad oprosti. Mora živjeti s tim.
Nije primjetila kako vrijeme odmiče. Već se počelo smrkavati kad je neko zazvonio na njenim vratima. Uplašeno je ustala, nije nikog
očekivala, pa osim njenih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna… Da li je to on?
Polako je krenula prema vratima i provirila kroz špijunku. Vidjela je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spušteno prema podu.
“Ko je?” upitala je.
“Ja sam, Suzana. Otvori vrata već jednom!” začula je nestrpljivi glas svoje nekada najbolje prijateljice.
Obradovano je otvorila vrata i jako je zagrlila.
“Suzana! Kako mi je drago što te vidim!” uzviknula je.
“Ah da?” ironično je rekla Suzana. U očima joj je vidjela radost što je vidi. “Tu tvoju dragost pokazuješ na vrlo neobičan način. Mogu li
ući?”
“Naravno, oprosti” sklonila se i pustila je da uđe. “Vjerovatno imaš milijun pitanja za mene.”
“Hahaha, dobra si. Milijun pitanja… Za početak bih ti postavila samo jedno: kako si mogla nestati bez riječi i ovolike godine se ne
javljati?” prijekorno je upitala.
“To je jako duga priča. Prvo mi reci odkud znaš da sam opet tu?”
“Rekao mi je neko kome si srce slomila.” značajno ju je pogledala.
“Kako si to mogla učiniti?”
“Suzana, nekad se u životu dese nepredvidljive stvari. Ako imaš vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispričam.”
Sjele su, i ona je počela svoju priču. Suzani su se na licu ocrtavali svi osjećaji dok je slušala šta je njena najbolja prijateljica
doživjela. Od onog dana kad joj je doktor rekao za tumor do danas, kad je njega ugledala u gradu. Kad je završila, Suzana ju je jako zagrlila i prošaputala:
“Tako mi je žao. Zašto mi nisi ništa rekla? Zašto mi tvoji roditelji nisu ni jednu riječ o tome rekli? Išla sam tisuću puta kod njih,
stalno su mi pričali da si na putu, da se provodiš… Nemaš pojma kako sam bila ljuta, razočarana. I danas sam došla samo da ti kažem da nisi nikakav čovjek, da si me neizmjerno razočala. Oprosti mi što sam tako mislila o tebi.”
“Ne moraš se ništa ispričavati. Razumijem te.” odgovorila je s osmjehom. “Tako je dobro što si tu. Nisam ni znala koliko mi nedostaješ.”
“I? Kako se sad osjećaš? Ima li opasnosti da se tumor vrati? Ili nešto drugo?”
“Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrava. Nadam se da se neće ponoviti. Ne bih imala snage više.”
“Da li namjeravaš ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu.”
“Ne znam Suzana. Tek sam došla i odmah sam srela njega. Još uvijek ga volim. Toliko, da mi ta ljubav stvara fizičku bol. Ne bih mogla
podnijeti da ga sretnem u gradu sa ženom. Kako je mogao tako brzo da me zaboravi!” oči joj se opet napunile suzama.
“Pa, nije mu bilo jednostavno. Patio je užasno. Stalno me je zvao telefonom i raspitivao se o tebi. A ja mu nisam ništa znala reći. I
onda je upoznao nju. Mislim da ju je oženio samo da bi imao razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio očajnički pokušaj. Ali, ima tu još
nešto što sigurno ne znaš.”
“O čemu se radi?”
“Ja ga naravno ne srećem više često kao prije. I ovo što ću ti reći nisam čula od njega, prema tome ne garantujem da je tako. Ali čujem da nije sretan s njom. Ili ona s njim. Tako nekako. Ona priča da mu je u životu druga, da je nikad nije volio kao neku prije nje. I da je ta
druga još uvijek u njegovom srcu.” pažljivo je izgovorila ne ispustajući je iz vida.
“Oh ne! Tako mi je žao! To je još veći razlog da napustim grad. Vidjela sam mu kćerkicu. Prelijepa je. Ne želim da to dijete pati zbog
mene.”
“Ne znam šta da ti odgovorim. To moraš odlučiti sama. Da li ćeš pričati s njim? Da li ćeš mu reći zbog čega si tako iznenada nestala?”
“Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokušati zavoliti svoju ženu. A ne vjerujem da bi to uspio kad bi znao pravi razlog mog odlaska.”
“Ja moram ići sad. Dogovorila sam se s nekima da iziđemo večeras. Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!”
Nasmiješila se Suzani i rekla: “Hvala ti na pozivu, ali umorna sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspoloženju da ludujem s vama večeras. Drugi put, ok?”
“Nema problema. Doći ću sutra do tebe opet. Ne, bolje, hajde da se nađemo u našem starom kafiću na kavi! Oko pola 1, važi?”
“Dobro, doći ću. Obećavam.”
Ustala je i jako je zagrlila. Onda je Suzana otišla. Ostala je opet sama sa svojim mislima.
Sa Suzanom se fantastično provodila. Uživala je u njenom društvu i s osmjehom pozdravljala staru raju koja se iznenađeno raspitivala gdje je tako naglo nestala i zašto se nije javljala. Odgovarala je da je dobila tu mogućnost da upozna svijet i da je to iskoristila. Vrijeme je jako brzo prolazilo. Taman se smijala nekoj anegdoti sto joj je Suzana ispričala, kad je na ulazu ugledala njega. I on je nju vidio i odmah se uputio prema njenom stolu.
“Moram na brzinu u wc.” Rekla je Suzana i ustala.
Ona ju je ljutito pogledala. Nije ok da je sad ostavlja samu, ali je znala da Suzana to radi namjerno. Suzana je željela da taj njihov prvi
susret prođe bez nekih svjedoka u blizini. Nesigurno je pogledala u njega.
“Ćao” rekao je.
“Ćao” odgovori ona. Nije znala kako da nastavi, šta da kaže. I on je šutio. Ni jedno nije znalo kako da prekine tu situaciju.
“Mogu li sjesti kod tebe?” upitao je i stavio ruku na stolicu.
“Da, naravno. Oprosti.”
“Kad si se vratila?” upitao je.
“Jučer. Još se uopće nisam navikla da sam tu.
“Lijepo je vidjeti te opet.”
Ona se samo nasmiješila. Nije znala šta da odgovori na ovo. Onda se sjetila njegove prelijepe curice.
“Kćerkica ti je prekrasna.” nije bila svjesna, da je to izgovorila naglas.
“Da, predivna je. Oduvijek sam želio da ti budeš mama moje djece.” tužno je rekao.
“Molim te, ne govori o tome. To je prošlost.”
“Reci mi samo jedno. Zašto si tako naglo nestala? Šta se dogodilo? Mislim da bi mi bilo puno lakše, kad bih to mogao razumjeti.”
“U životu se dogode takve stvari. Nešto nenadano, neočekivano. Morala sam. I o tome ne treba više pričati. Što je bilo, bilo je.”
Oči su joj se napunile suzama. Mrzila je sebe zbog toga.
“Ne! Mi moramo o tome pričati. Ja moram napokon znati šta se dogodilo!
Ne mogu više živjeti s tim pitanjima. Vidim na tebi da mi nešto kriješ!” iz njega je sva tuga izišla na vidjelo.
Nije mogao drugačije, jako ju je zagrlio. U tom trenutku je shvatila da joj je mjesto samo pored njega. Željela je da to ostane vječno
tako. Ali onda je opet razum izbio na površinu. Nježno ga je gurnula od sebe.
“Ne čini to, molim te. Moraš dalje živjeti svoj život. Mi smo prošlost.” borila se sama protiv sebe.
“Ali, ti me još voliš! Vidim to na tebi. Pričaj sa mnom.”
“Ne, tu se nema više šta reći. Oprosti, moram ići.” Ustala je i uzela svoju torbu.
U tom trenu se pojavila Suzana.
“Ja idem. Vidimo se.” rekla je u prolazu i napustila kafić. Uputila se svojoj kući.
Usput je razmišljala o toj užasnoj nesreći koja se dogodila i njoj i njemu. Bila je beskrajno tužna i ljuta na tu sudbinu koja joj je to
učinila.
Dan je prošao jako brzo. Nije ni primjetila da se već smračilo. A roditeljima je rekla, da će ih posjetiti danas! Nije željela da se
brinu, a nije imala telefona da im se javi.
“Šta mogu, idem k njima.” Pomislila je u sebi i počela se oblačiti.
Prošlo je par dana… Ona je posjećivala svoje roditelje, rodbinu i uživala u društvu svojih prijatelja. Njega više nije sretala. Dosta je
vremena provela u razmišljanju i donijela odluku da je najbolje da se zauvijek vrati u Ameriku i nastavi tamo raditi kao i do tad. Znala je da joj neće biti jednostavno da ode, ostavi svoje roditelje i sve uspomene kojih se sad napokon sjećala. A bila je najviše tog bola
svjesna i ljubavi za koju je znala da budućnost ne postoji. Ali, tako je najbolje. Nema druge mogućnosti, nego otići i pustiti ga da živi
svoj život.
Dan prije nego što će otputovati nazad za Ameriku je došla Suzana da se oproste. Pokušavala se šaliti s njom, ali bilo im je obadvjema
teško da se opet rastanu. To vrijeme koje su sad provele skupa je skoro nadoknadilo one godine koje su prošle u njenoj borbi za život…
“Da li ćeš se još s nekim pozdraviti?” značajno ju je upitala Suzana.
“Osim mojih roditelja, već sam se pozdravila sa svima.” odgovorila je ona, ignorirajući Suzanin pogled. Pravila se da ne razumije.
“Dobro ti znaš šta ja mislim. Zato mi odgovori: misliš li opet nestati kao prošli put, ili ćeš mu barem poželjeti sve najbolje prije nego što odeš?”
“Ne. Nećemo se više vidjeti. Bar ne planirano. Ne želim to.” Odlučno je odgovorila.
“Žao mi je. Zbog tebe i zbog njega. Ja sad moram ići. Obećaj mi da ćeš mi se javiti kad odeš tamo. Nemoj opet da nestaneš.” Jako ju je
zagrlila.
“Naravno. Obećavam. Ti si i uvijek ćeš biti moja najbolja prijateljica.”
Suzana je izišla a ona se vratila da završi još zadnje pripreme za put. Posmatrala je sitnice po kući koje su joj bile jako drage i
odlučivala šta će ponijeti sa sobom. Ovaj put je išla sa znanjem da će tamo ostati, da će tamo graditi svoju budućnost. Ali, tuga je i ovaj put bila prisutna.
Već je bilo pola osam kad je neko zazvonio na njena vrata. Prišla je i bez razmišljanja otvorila. Pred vratima je bio on. Iznenađeno je
gledala u njega i nije znala kako da reagira.
“Ćao!” Rekao je. “Čuo sam da sutra odlaziš.”
“Da.” Samo je odgovorila.
“Mogu li ući, ili ćemo pričati ovako na vratima?”
“Zašto?”
“Šta, zašto?” pravio se da je ne razumije.
“Mislim da ne bi trebao ulaziti. Nemam više šta da ti kažem.”
“Ali ja imam tebi. Želim da se bar ovaj put oprostim s tobom. Nadam se da ćeš mi to dopustiti”
Ona se bez riječi sklonila u stranu i pustila ga u stan. Znala je da je to greška. Uputio se direktno u dnevnu sobu. Da bi prekinuo tišinu,
rekao je:
“Ovdje je sve kao prije. Osjećam se kao da sam jučer bio zadnji put kod tebe”
“Da, ali se mnogo toga dogodilo u ovih par godina. To znaš i sam jako dobro.”
Sjela je i čekala da on kaže šta želi. On je sjeo pored nje. Bilo joj je neugodno i to je vidio.
“Nije valjda da se bojiš? Neću ti ništa.” Pokušao se našaliti.
“Ne bojim se. Ali mi se ne sviđa da si pored ovolikog mjesta sjeo kraj mene. Još uvijek mi nisi rekao šta želiš.” Mislila je ako bude
neljubazna da će on brže otići.
“Šta želim…? Želim da mi napokon kažeš istinu. Želim da se ove godine izbrišu, da smo opet ono što smo nekad bili. Da se ovo sve nije
nikad dogodilo. To želim!”
“Dobro znaš da je to nemoguće. Zašto otežavaš ovu situaciju? Zašto ne odeš svojoj kući, ženi koja te čeka i tvojoj prelijepoj kćerkici?
Zašto si došao ovamo? Znaš da to nisi trebao učiniti!”
“Znam. Sve znam. Ali znam i da te volim više nego što sam ikoga volio. I znam da ti još uvijek voliš mene. I znam da mi je svaki dan pakao od kad si otišla. Da se ne prestajem pitati šta se dogodilo, zbog čega si nestala.” Oči su mu se napunile suzama.
Ona ga nikad nije vidjela takvog. Nije mogla drugačije, zagrlila ga je i zaboravila na sve što je do tad bilo. Željela je da ga utješi, da ne
gleda tu bol u njegovim očima. Nježno ju je poljubio. Prvo polako, nesigurno, a kad mu je odgovorila na poljubac, postao je posesivniji.
Zagrlio ju je i ljubio da je od tih osjećaja počela drhtati. Nije mogla misliti, osjećala je da je tu, da je napokon kraj nje, da ga
toliko voli i da sve ostalo nije bitno.
Voljeli su se kao nikad do tad. Nije ni o čemu razmišljala, samo da je on sad tu i da je drži u naručju. Bilo im je krasno. Nezaboravno…
Oko ponoći su ležali, sretni i bliski kao nikada prije. Odlučila je da mu kaže istinu. Da mu kaže da ga nikad nije željela povrijediti. Da ga
voli kao i prije i da ga nikad nije prestala voljeti. On je s nevjericom slušao priču o proteklih par godina. Nije ni primjećivao kako je jako grli, kao da želi da je zaštiti od svog bola kroz koji je prošla. Plakao je s njom.
“Oh Bože… zašto mi to nisi rekla? Zašto si željela da kroz sve prođes sama… A ja budala, proklinjao sam te zbog toga što si mi učinila, dok si se ti u to vrijeme borila da preživiš! Oh Bože…”
“Smiri se, molim te.” i ona je plakala. “Nisi mogao ništa izmijeniti…Nisam znala da li ću preživjeti i željela sam da me zaboraviš da ne bi patio za mnom.”
“Da. Ali te ja nikad nisam zaboravio. Patio sam za tobom, pokušavao te zamrziti, ali sve je bilo uzalud. Jedino što me je svaki dan mučilo je zašto si to učinila… Zašto mi tvoji roditelji nisu rekli istinu? Ili Suzana?”
“Oni nisu smjeli, obećali su mi da neće reći. A Suzana nije znala. Nisam joj ništa rekla baš zbog toga jer sam se bojala da će ti na kraju popustiti i ispričati sve. A to nisam željela.”
I šta sad? upitala se u sebi. Ne može ga rastaviti od te kćerkice. Bez obzira koliko se vole, njegovo je mjesto pored njegove žene i djeteta.
“Počet ćemo iz početka. Sve će biti dobro. Ja ću razgovarati s ženom, sve ću srediti.”
“Ne! Ne čini to još. Moramo razmisliti.” pokušala ga je uvjeriti.
“Tu se nema šta razmišljati. Ja pripadam tebi i ti pripadaš meni.”
Samo ga je nijemo zagrlila. Znala je da stoji pred najtežom odlukom u svom životu.
Da… tu noć ga je uspjela nagovoriti da se vrati kući, i da ženi još ništa ne govori. Predložila mu je da dođe sutra i da još jednom razgovaraju o tome. Čim je on izišao iz stana, počela je pakirati svoje stvari. Sreća da on nije znao, da njen avion polijeće tako rano
ujutro.
Na brzinu je napisala Suzani kratko pismo i zamolila je, zaklela se u njihovo prijateljstvo, da ni pod kojim uvjetima njemu ne da njenu
adresu. Ujutro je već u 6 sati izišla iz stana. Roditelji su je otpratili na aerodrom. I njima je još jednom podvukla, da nikome ne govore gdje je. Oni koji trebaju, imaju njenu adresu, obrazložila je.
I tako je, teška srca sjela u avion i odletjela negdje daleko…
Prolazilo je vrijeme. U Bosni je počeo rat i ona je izgubila svaki kontakt sa Suzanom. Odmah na početku rata, njeni roditelji su napustili grad i došli k njoj. Mama joj je rekla da zna, da je on neposredno poslije njenog odlaska također otišao iz grada. Sa svojom ženom i kćerkom.
Ona je pokušavala da ga zaboravi. Na trenutke joj se činilo da joj se to i dogodilo. Mislila je da se zaljubila i nakon 3 godine je odlučila
da se uda. Neposredno poslije toga postala je i sama majka. Ali još za vrijeme prve godine braka je shvatila, da je to samo zabluda, da joj je muž drag, ali da svog dečka iz mladosti još nije zaboravila.
Sedam godina nakon njihovog zadnjeg viđenja našla je kartu u pošti.
Pisalo je samo: “Još uvijek te volim.” I ništa više! Ali, ništa drugo nije ni bilo potrebno. Prepoznala je rukopis. Bila je sva zbunjena, slomljena, nije znala više ništa.
Par dana kasnije zazvonio je telefon. Javila se i čula kako je s druge strane žice jedan tako poznat i drag glas rekao:
“Kako je dobro čuti tvoj glas”
Tišina. S obje strane. Suze su joj tekle niz lice.
“Da li si još tu?” upitao je.
“Da.” prošaputala je. “Kako si me našao?”
“Suzana… Sreo sam je na moru, pričali smo dugo i onda sam je ubijedio da mi da tvoju adresu. Rekao sam joj, ako zna šta je ljubav, ako si joj ikad išta značila, daće mi je. I to je učinila.”
Nije znala šta da odgovori na to. On je nastavio:
“Jesi li svjesna kroz šta sam prolazio? Tražio sam te preko prijatelja i poznanika, čak sam i internacionalni crveni križ molio za pomoć. Ni internet mi nije pomogao…”
Ona i dalje nije mogla riječi izustiti. Onda je upitala:
“Kako si? Gdje si sad?”
Odgovorio joj je gdje se nalazi. Drugi kontinent. Daljina… A opet tako blizu…
“Kako ti je žena?”
“Mi smo neposredno poslije tebe napustili Bosnu. Otišli smo za Hrvatsku. I par mjeseci poslije toga se razveli… Nadao sam se, da ću te naći, ali to mi do sad nije uspjelo… Sve što sam ikad u životu želio je, da budemo skupa.”
“To je nemoguće. Za to je kasno.” progovorila je. Bol je rasturala, ali znala je da povratka nema. Ne više.
Ispričala mu je ono što je i sam znao. Da se udala, da je majka i da ni pokoju cijenu ne može da sve to izbriše i bude s njim. Bez obzira koliko bi ih to oboje usrećilo. Bilo bi previše ljudi koji bi zbog njihove sreće patili.
Na kraju mu je rekla:
“Nemaš pojma šta mi znači što sam ti čula glas. Užasno me boli što više nikad nećemo biti skupa. I nikada se nećemo vidjeti. Uvijek ću te voljeti, ali to je sve što ti mogu dati. Mene, moje tijelo, više ne možeš imati. Ali imaš nešto što niko drugi prije i poslije tebe nije imao…moju ljubav.”
Ne čekajući njegov odgovor spustila je slušalicu. Od tada je prošlo par godinica. Nisu se više čuli. Nije je više kontaktirao. Ali uvijek kad čuje jednu pjesmu, suze joj krenu niz lice. I zato je evo postavljam ovdje, da zna da ima neko ko misli na njega i ko mu
poručuje:
TEBI LJUBAVI
Dal pomisliš na mene
Kad hladna kiša pada
Ma gdje mi živiš sada
Dal noćas imaš sna
Razdvojio nas život
Na dvije strane svijeta
Od vječitoga ljeta
Do hladnog sjevera
Al isto nam je nebo
Što noćas snama plače
Isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama
Jer ljubav kao naša
Je ljubav vječita
Dal pomisliš na mene
Kad nekog drugog ljubiš
Dal moje ime skvisne sa tvojih usana
Razdvojio nas zivot
I neznam gdje si sada
Al nema noći,dana da ne mislim na nas
Al isto nam je nebo
Sto noćas s nama plače
I isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama jer ljubav kao naša je ljubav vječita……
KRAJ…
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://ljubavforum.serbianforum.info
 
Jedna ljubavna
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» KLASIČNA MUZIKA

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ljubav Forum :: Price-
Skoči na: